Osoba koja časno postupa, zapravo, djeluje u skladu s vlastitim moralnim uvjerenjima koja smatra (budući da su njegova) mjerilima ispravnog moralnog života naprosto, odnosno, standardima ispravnog i pogrešnog ponašanja, te glavnim načinom razlikovanja pogrešnih i ispravnih ciljeva.
Časni ljudi uvijek postupaju onako kako im nalažu njihova uvjerenja, neovisno o situaciji ili sudionicima - ostalim "moralnim djelatnicima". Odlično. Ili ipak nije?
Što ako naša najdublja moralna uvjerenja jesu - pogrešna??? Ne moraju biti pogrešna naprosto, dovoljno je da u nekoj datoj situaciji jesu - pogrešan izbor. U tim situacijama, u kojima djelujemo u skladu s njima, pa makar "svijet stao", ona se postavljaju kao ozbiljna prepreka moralno ispravnim postupcima.
Bitnu razliku između moralnog i časnog života nalazimo u skromnosti. Ovo jednostavno znači da moralni djelatnik, za razliku od onog časnog, uzima u obzir vlastito neznanje u pogledu nekog zamršenog moralnog slučaja, odnosno pretpostavlja svoju spoznajnu ograničenost. Svaka (moralna) situacija za moralnog djelatnika predstavlja situaciju za preispitivanje vlastitih stavova..
Časni ljudi bezrezervno vjeruju "principima", moralni djelatnici, s druge strane, trude se djelovati u skladu s nekom valjanom moralnom teorijom čak i kada se ona razlikuje od njihovih intimnih moralnih uvjerenja. Ili, jednostavnije rečeno, dopuštaju da je njihovo viđenje situacije - pogrešno.
Možda bismo časne ljude najbolje mogli usporediti s dogmaticima? Djeluj u skladu s vlastitim uvjerenjima makar se ona dokazala i pogrešna..





